Odgovornost države
Veliki broj osoba nestalih iz nevoljnih razloga na globalnom nivou je oštar podsjetnik na stalne neuspjehe u zaštiti ljudskih prava i implementaciji vladavine prava na sveobuhvatan način.
Okolnosti u kojima ljudi nestaju se razlikuju, ali često uključuju višestruka kršenja i zloupotrebe ljudskih prava u odnosu na nestalu osobu i njihovu porodicu.
Što se tiče nestale osobe, ova kršenja i zloupotrebe mogu narušiti pravo na sigurnost i slobodu, kao i dostojanstvo ličnosti; pravo na život; pravo da se ne bude podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju; pravo na porodični život i pravo na priznanje ličnosti pred zakonom.
Međunarodni i regionalni pravni okvir koji se primjenjuje na nestale osobe obuhvata:
- Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (1948) i regionalne konvencije o ljudskim pravima kao što su Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (1950), Američka konvencija o ljudskim pravima (1969) i Afrička povelja o ljudskim i narodnim pravima (1981)
- The International Covenant on Civil and Political Rights (1966)
- The International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights (1966)
- Međunarodna konvencija za zaštitu svih lica od primenjenog nestanka (2002)
- Statut Međunarodnog krivičnog suda ( 1998)
- The Inter-American Convention on Forced Disappearance of Persons (1994)
- The Geneva Conventions (1949) their Additional Protocols (1977)
Mnoge države su potpisnice ovih pravnih instrumenata. Međutim, poštivanje međunarodnih obaveza je često nepotpuno i zahtijeva implementaciju zakonodavstva prema domaćem zakonu. Primjeri domaćeg zakona specifičnog za pitanje nestalih osoba uključuju:
- Zakon o nestalim osobama (2004) (Bosna i Hercegovina)
- Zakon o Uredu za nestale osobe (uspostavljanje, administracija i obavljanje funkcija), br. 14 (2016) (Šri Lanka)
- Uredba o osnivanju Jedinice za traženje nestalih osoba u Kolumbiji (2017.)
- Zakon o nestalim i prisilno nestalim licima, Zakon 105 (2018) (Libanon)
