Delite
Srebrenica, 11. juli, 2025. godine
Danas se obilježava 30. godišnjica genocida u Srebrenici – unaprijed isplaniranog i organizovanog ubistva više od 8.000 muškaraca i dječaka u i oko grada Srebrenice u Bosni i Hercegovini (BiH) u julu 1995. godine. Jasno je da je ovo vrijeme za prisjećanje na užas koji se dogodio u Srebrenici – ali i trenutak da se razmotri koje korake države moraju poduzeti kako bi pronašle i identificirale žrtve takvih zločina.
Iz dugotrajnog i teškog procesa suočavanja s genocidom u Srebrenici mogu se izvući važne pouke koje imaju značaj i za današnja dešavanja – na primjer, u Gazi, Ukrajini, Jemenu, Siriji i drugim mjestima.
U Srebrenici su mnogi od ubica vjerovali da će njihova djela ostati sakrivena u „magli rata“. Ali magla rata se razišla – dovoljno da se otvori mogućnost da niko, pa ni šef države, nema dovoljno pravne ili političke zaštite da djeluje nekažnjeno.
Isti pravni proces koji je doveo ratne zločince pred lice pravde nakon sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, mora se nastaviti primjenjivati i na one koji danas čine ratne zločine.
Kada smo prije skoro tri decenije počeli raditi zajedno s porodicama nestalih – koje su se često ujedinjavale izvan etničkih, nacionalnih i vjerskih linija, od Srebrenice do Beograda – činilo se malo vjerovatnim da ćemo uspjeti prevazići političke prepreke da bi se došlo do istine i osigurala pravda u određenoj mjeri.
Ali pravda ima svoj put kojim ide odlučno naprijed – čak i kada je spora.
U jesen 1995. godine su počinioci genocida u Srebrenici pokušali sakriti dokaze svojih zločina, koristeći buldožere kako bi uklonili ljudske posmrtne ostatke iz masovnih grobnica i prebacili ih u sekundarne i tercijarne grobnice udaljene kilometrima od mjesta zločina.
Uslijedila je decenija odbrane kroz negiranje: bez tijela – nema zločina. To je strategija koju često koriste režimi koji upotrebljavaju prisilne nestanke kao sredstvo eliminacije protivnika.
Međutim, u slučaju Srebrenice, ta je strategija propala kada su porodice žrtava pokrenule odlučnu i uspješnu akciju da pronađu i identificiraju tijela svojih srodnika.
Iskopavanje stotina masovnih grobnica u okviru sudskih istraga i identifikacija posmrtnih ostataka žrtava pomoću analize DNK omogućili su da istina izađe na vidjelo u svom užasu – i poslužili su kao osnova za procesuiranje počinilaca.
Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) je 2000. godine počela prikupljati profile DNK od porodica nestalih osoba u bivšoj Jugoslaviji, uključujući porodice iz Srebrenice. Koristeći tada novorazvijenu tehnologiju baze podataka, ti profili su upoređivani sa uzorcima DNK izoliranim iz posmrtnih ostataka pronađenih u masovnim i skrivenim grobnicama. ICMP je prvo podudaranje DNK – petnaestogodišnjeg dječaka iz Srebrenice – postigao 2001. godine. Nakon toga, broj identificiranih osoba, ne samo iz Srebrenice nego i iz cijele regije, rastao je nevjerovatnom brzinom – i nije riječ samo o identifikaciji žrtava: zahvaljujući novim tehnologijama, žrtve su se mogle povezati s osnovnim mjestom počinjenja zločina.
Više od 20.000 srodnika osoba nestalih tokom genocida u Srebrenici dalo je svoje genetske uzorke i relevantne informacije o svojim bližnjima, što je omogućilo konačnu identifikaciju više od 7.000 žrtava genocida. Identifikacije se još uvijek provode.
Porodice su uspješno lobirale za uspostavljanje institucija i mehanizama koji omogućavaju održivost procesa traženja nestalih i ostvarivanje pravde za žrtve i preživjele. Po prvi put u historiji, preživjeli – posebno žene – predvodili su pokret koji je ličnu tugu pretvorio u organizovanu građansku akciju, na nacionalnom i međunarodnom nivou.
Majke enklava Srebrenica i Žepa, zajedno s mnogim drugim organizacijama iz regije – od kojih mnoge predvode žene – postale su simboli dostojanstva, otpornosti i pravde. One su prevazišle etničke i vjerske podjele kako bi se zalagale za prava žrtava i odgovornost počinilaca. Njihova sposobnost da mobilišu moralni autoritet pomogla je da se osigura politička pozornost i podrška javnosti, na načine koji su nadmašili očekivanja i promijenili tradicionalnu dinamiku moći na zapadnom Balkanu.
Pronađeno je otprilike 75 posto od ukupno 40.000 osoba nestalih tokom sukoba na zapadnom Balkanu, uključujući i više od 90 posto žrtava iz Srebrenice. Ovo ne bi bilo moguće bez vodstva, hrabrosti i odlučnosti žena koje su preživjele. Njihova upornost rezultirala je time da su dokazi prikupljeni, sačuvani i predočeni u predmetima ratnih zločina.
Kao što pravda ne bi bila moguća bez aktivnog angažmana civilnog društva, isto tako ne bi bila moguća ni bez široke podrške međunarodnom poretku zasnovanom na pravilima koja se razvijala nakon Hladnog rata.
ICMP je pružio forenzičke dokaze u više od 35 sudskih postupaka za ratne zločine, pred sudovima u BiH i pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Dvadeset osoba je procesuirano pred MKSJ-om za zločine povezane sa Srebrenicom, dok ih se 57 pojavilo pred Sudom BiH. Više od 50 osoba je osuđeno na zatvorske kazne zbog svoje uloge u genocidu.
Broj presuda je mali – u odnosu na razmjere zločina – ali ovaj proces je pokazao da se nekažnjivost može sistematski onemogućiti primjenom forenzičke nauke, volje naroda i posvećenih sudova.
Masovna identifikacija žrtava u Bosni i Hercegovini pokazala je da „magla rata“ ne može u potpunosti sakriti istinu – a kada se istina otkrije, pravda postaje moguća. Pa ipak, značajno slabljenje međunarodnog konsenzusa zasnovanog na pravilima u posljednjim godinama možda je dalo novu snagu onima koji danas čine ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, vjerujući da mogu djelovati nekažnjeno. Na tridesetu godišnjicu genocida u Srebrenici, bio bi historijski poraz ako se ispostavi da su u pravu.
Munira Subašić je predsjednica udruženja Pokret Majki enklava Srebrenica i Žepa
Kathryne Bomberger je generalna direktorica Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP)
